Šta žene zaista nose ispod burke i zašto se različiti oblici pokrivanja često pogrešno poistovjećuju

Ispod burke ne postoji posebna ili unaprijed određena odjeća koju sve žene moraju nositi. Najčešće se nalaze sasvim uobičajene haljine, pantalone, majice, farmerke ili sportski i moderni komadi izabrani prema vremenu, prilici i ličnom ukusu. Iako vanjski sloj prekriva tijelo i lice, on ne briše individualni stil, ali ni činjenicu da se iskustva pokrivenih žena značajno razlikuju u zavisnosti od porodice, zajednice i države u kojoj žive.

Odjeća koju muslimanke nose u javnosti često privlači pažnju ljudi koji nisu upoznati s običajima različitih islamskih zajednica. Posebnu radoznalost izaziva pitanje šta se nalazi ispod burke, kao da vanjski odjevni predmet nužno skriva nešto neobično. Odgovor je, međutim, mnogo jednostavniji: žene se ispod nje uglavnom oblače na način koji odgovara njihovim svakodnevnim potrebama.

Tokom toplijih mjeseci mogu birati lagane haljine, široke pantalone i prozračne majice, dok se po hladnom vremenu oblače slojevito, kao i druge žene. U privatnom prostoru mogu nositi jarke boje, ukrašene haljine, trenerke, farmerke ili modne kombinacije koje prate savremene trendove. Na izbor utiču godine, klima, materijalne mogućnosti, porodični običaji i lične želje, pa burka sama po sebi ne određuje sadržaj garderobe ispod nje.

Pojednostavljena predstava prema kojoj sve pokrivene žene izgledaju i žive isto zanemaruje velike razlike među kulturama, porodicama i pojedincima. Iza spolja jednoličnog odjevnog sloja može se nalaziti raznolik svijet boja, materijala i stilova. Ono što javnost ne vidi nije odsustvo identiteta, nego privatni dio nečijeg sasvim običnog života.

Burka, nikab i hidžab nisu isti odjevni predmeti

Jedan od glavnih razloga za nesporazume jeste to što se u svakodnevnom govoru gotovo svaki oblik islamskog pokrivanja naziva burkom. Takvo poistovjećivanje nije precizno. Burka, nikab i hidžab razlikuju se po dijelovima tijela koje prekrivaju, ali i po kulturnim sredinama u kojima se najčešće nose.

Hidžab najčešće označava maramu koja prekriva kosu i vrat, dok lice ostaje potpuno vidljivo. Nikab, s druge strane, prekriva lice i ostavlja otvor kroz koji se vide oči. Tradicionalna afganistanska burka prekriva tijelo i lice, a preko očiju ima mrežasti dio kroz koji žena gleda.

Burka se zato često pogrešno opisuje kao odjevni predmet koji ostavlja otvorene oči, iako je to uglavnom karakteristika nikaba. Ta razlika može izgledati mala nekome ko nije upoznat s ovim vrstama odjeće, ali je važna za tačno razumijevanje običaja i izbjegavanje pogrešnih predstava o muslimankama. Rječnici i referentni tekstovi razdvajaju te pojmove proučavajući njihovu upotrebu u različitim jezicima i kulturama.

Ni jedan od tih pojmova ne daje potpun odgovor na pitanje kako je žena obučena ispod vanjskog sloja. Dvije žene koje u javnosti nose sličnu burku mogu ispod nje imati potpuno različite kombinacije. Jedna može izabrati široku pamučnu haljinu, druga pantalone i majicu, a treća odjeću prilagođenu poslu, putovanju ili porodičnoj svečanosti.

Između ličnog izbora, običaja i pritiska okoline

Razlozi zbog kojih se žene pokrivaju nisu jednaki. Za neke od njih takva odjeća predstavlja izraz vjere, skromnosti, kulturnog identiteta ili povezanosti s porodicom i zajednicom. Pojedine žene burku, nikab ili hidžab nose dobrovoljno i u tome pronalaze osjećaj sigurnosti, pripadanja i lične prepoznatljivosti.

Druge se, međutim, mogu suočavati s pritiskom članova porodice, lokalne sredine ili državnih institucija. Zbog toga nije opravdano pretpostaviti da svaka pokrivena žena ima isto iskustvo ili isti stepen slobode. Odjevni predmet koji je za jednu ženu lični izbor za drugu može predstavljati obavezu nad kojom nema stvarnu kontrolu.

Izvještaji organizacija koje razgovaraju sa ženama i prate njihov društveni položaj ukazuju na veoma različita iskustva. Takvi izvori oslanjaju se na svjedočenja, terenska istraživanja i podatke partnerskih organizacija, zbog čega mogu pomoći u razlikovanju dobrovoljnog pokrivanja od prakse koja je nametnuta. Jedna priča zato ne može predstavljati sve muslimanke niti sve zajednice u kojima se ova odjeća nosi.

Važno je razlikovati i vjersko uvjerenje pojedinca od zakonskog ili društvenog pritiska. Kritika prisile ne mora istovremeno značiti osporavanje prava žene da se dobrovoljno pokrije. Jednako tako, poštovanje nečijeg ličnog izbora ne bi trebalo koristiti kao razlog za zanemarivanje položaja žena koje taj izbor nemaju.

Afganistan pokazuje zašto razgovor nije samo pitanje mode

Afganistan se u izvještajima međunarodnih organizacija navodi kao jedan od najočiglednijih primjera sredine u kojoj su pravila ženskog odijevanja povezana sa znatno širim ograničavanjem prava. Prema dostupnim informacijama, propisi talibanskih vlasti zahtijevaju potpuno pokrivanje žena u javnosti, uključujući lice. Istovremeno su uvedena ozbiljna ograničenja u oblastima obrazovanja, zapošljavanja i slobode kretanja.

Zbog takvih okolnosti razgovor o burki u Afganistanu ne može se svesti samo na pitanje odjevnog stila. On je povezan s mnogo važnijim pitanjem: može li žena sama odlučivati kako će izgledati, hoće li se školovati, gdje će raditi i kuda će se kretati. Odjeća je u tom kontekstu samo jedan vid sistema koji utiče na gotovo sve dijelove svakodnevnog života.

UN Women i Ured Ujedinjenih nacija za ljudska prava podatke prikupljaju kroz razgovore sa ženama, praćenje propisa i saradnju s organizacijama na terenu. Njihovi izvještaji važni su jer pravila odijevanja ne posmatraju kao izdvojenu pojavu, nego ih povezuju s pristupom obrazovanju, radu, zdravstvenoj zaštiti i javnom prostoru. Takav pristup pomaže da se razumije razlika između nošenja burke kao ličnog izbora i njenog nametanja kao dijela šireg sistema kontrole.

Lični stil ne nestaje ispod vanjskog sloja

Čak i kada burka spolja djeluje jednolično, ispod nje se može nalaziti sasvim drugačija odjevna kombinacija. Žene biraju materijale koji su im prijatni, nose omiljene boje i prilagođavaju garderobu obavezama koje imaju tokom dana. Neke prate modu, druge daju prednost praktičnosti, dok pojedine kombinuju tradicionalne i savremene komade.

U privatnosti doma, na porodičnim okupljanjima i proslavama mogu nositi svečane haljine, nakit i pažljivo odabranu šminku. Mogu se oblačiti sportski, moderno, jednostavno ili raskošno, u zavisnosti od događaja i vlastitih navika. Pokrivanje u javnosti zato ne znači da je interesovanje za modu, ljepotu ili lično uređivanje nestalo.

Istraživanja kulture odijevanja ne oslanjaju se samo na posmatranje vanjskih odjevnih predmeta. Ona uključuju fotografije, razgovore sa ženama, društvene običaje i načine na koje same predstavljaju svoj stil. Takav pristup odjeću posmatra kao dio identiteta, svakodnevice i odnosa osobe prema porodici i široj zajednici.

Upravo zbog toga pitanje šta se nalazi ispod burke nema jedan odgovor koji bi vrijedio za sve. Može se raditi o jednostavnoj kućnoj haljini, poslovnoj odjeći, farmerkama, širokim pantalonama ili svečanoj kombinaciji. Jedina zajednička činjenica jeste da je burka vanjski sloj, a ne potpuna slika nečijeg ukusa, karaktera ili života.

Radoznalost prema drugačijim običajima sama po sebi nije problem, ali odgovor zahtijeva preciznost i poštovanje razlika. Pogrešno korištenje pojmova i pretpostavka da sve muslimanke žive prema istim pravilima stvaraju iskrivljenu sliku veoma raznolikih zajednica. Hidžab, nikab i burka nisu ista odjeća, kao što ni razlozi njihovog nošenja nisu jednaki.

Iza vanjskog sloja mogu se nalaziti boje, savremeni krojevi i odjevni predmeti koje svakodnevno nose žene širom svijeta. Iza njega se, još važnije, nalazi osoba sa svojim navikama, uvjerenjima i okolnostima. Razumijevanje počinje tek kada se odjeća prestane posmatrati kao potpuna definicija žene koja je nosi.