Psihoterapeutkinja o osobinama koje otkrivaju mentalnu nezrelost: Nije presudno koliko neko zna, već kako se odnosi prema drugima

Ruska psihološkinja i psihoterapeutkinja Marija Eril smatra da se ono što ljudi često nazivaju „glupošću“ ne mora posmatrati kao trajna osobina, već kao skup obrazaca mentalne nezrelosti koji se mogu prepoznati kroz način komunikacije, odnos prema tuđim potrebama, spremnost na promjenu i sposobnost da se vlastita uvjerenja preispitaju.

Marija Eril poznata je po tome što u svom profesionalnom radu otvoreno govori o psihološkim temama koje se često izbjegavaju u svakodnevnim razgovorima. Profesionalno iskustvo počela je graditi u oblasti organizacione psihologije, radeći na univerzitetu kao konsultant za kadrovsku procjenu i poslovni trener. Kasnije se više usmjerila na psihoterapiju, koja je, prema opisu njenog profesionalnog puta, postala centralni dio njenog rada.

Dodatno obrazovanje nastavila je u školi integrativne psihoterapije u Parizu, nakon čega je uz individualni rad s klijentima počela održavati predavanja, edukacije i različite radionice. U izvornom tekstu navodi se da su pojedini njeni klijenti i učesnici obuka govorili o velikim promjenama u privatnom životu, od poboljšanja partnerskih odnosa do izgradnje samopouzdanja. Upravo iz svog psihoterapijskog iskustva Eril je govorila i o pitanju po kojem se, prema njenom mišljenju, mogu prepoznati nezreli obrasci ponašanja.

Kada razgovor prestane biti dijalog

Jedan od prvih obrazaca na koje Eril skreće pažnju jeste potreba osobe da gotovo svaki razgovor pretvori u priču isključivo o sebi. Svima se događa da ponekad požele duže govoriti o nečemu što im je važno, ali problem nastaje kada druga osoba gotovo nikada ne dobije priliku da učestvuje u razgovoru. Tada komunikacija više nije razmjena mišljenja i osjećaja, već neprekidan monolog.

Eril takvo ponašanje povezuje s nezrelošću i egocentričnošću. Pri tome nije presudno ima li neko izražene narcisoidne crte ili neku drugu psihološku karakteristiku. Mnogo je važnije to što osoba ne prepoznaje da je sposobnost slušanja jednako važna kao sposobnost govora.

Ako sagovornik nikada nema prostor da dovrši misao, postavi pitanje ili iznese vlastito iskustvo, odnos lako postaje jednostran. Takav način komunikacije može vremenom udaljiti ljude jer se oni koji stalno slušaju mogu osjećati kao publika, a ne ravnopravni učesnici razgovora. Za Eril je upravo nedostatak osjećaja za tu granicu jedan od znakova slabe samosvijesti.

Sličan problem vidi i kod ljudi koji svojom pojavom potpuno preuzmu prostor. Oni mogu govoriti vrlo glasno, bez osjećaja za atmosferu i bez procjene da li je sadržaj njihovog razgovora drugima uopće važan. Prema njenom tumačenju, takve osobe ponekad intenzitet i glasnoću zamjenjuju za stvarnu vrijednost onoga što imaju reći.

Ignorisanje tuđih potreba otkriva nedostatak samosvijesti

Treći obrazac koji psihoterapeutkinja izdvaja jeste ignorisanje potreba ljudi u neposrednoj blizini. Riječ je o osobama koje ne razmišljaju o tome da li je sagovornik umoran, zauzet, želi li razgovarati ili mu je potreban mir. Njihove potrebe postaju centralne, dok raspoloženje i granice drugih gotovo da ne ulaze u razmatranje.

Takva osoba može čak reći da joj drugi jednostavno trebaju kazati kada im nešto smeta. Eril, međutim, smatra da se iza rečenice poput „ako ti smeta – reci mi“ ponekad može skrivati pasivno-agresivan obrazac. Time se odgovornost za neprijatnu situaciju prebacuje na drugu osobu, koja sada mora izazvati potencijalni konflikt kako bi zaštitila vlastite granice.

Mnogi ljudi upravo zbog toga biraju šutnju. Ne žele pokretati raspravu, objašnjavati zašto im nešto smeta ili rizikovati svađu, pa se prilagođavaju dominantnijoj osobi. Problem je što osoba koja ne prati neverbalne i verbalne reakcije okoline tada može nastaviti isto ponašanje uvjerena da nikakav problem ne postoji.

U takvim situacijama inteligencija se, prema ovoj perspektivi, ne mjeri obrazovanjem ili količinom informacija koje neko posjeduje. Mnogo više govori sposobnost prepoznavanja odnosa među ljudima, poštovanja granica i prilagođavanja vlastitog ponašanja okolnostima. Empatija i samosvijest zato imaju važno mjesto u Erilinom opisu zrelije osobe.

Između straha od promjene i nepromišljenog rizika

Eril se osvrće i na odnos prema promjenama i riziku. Prema njenom mišljenju, problematične mogu biti obje krajnosti. S jedne strane nalaze se ljudi koji su toliko zarobljeni strahovima da izbjegavaju svaku novu situaciju, dok su na drugoj oni koji ulaze u izazove bez prethodnog razmišljanja o mogućim posljedicama.

Prva krajnost može voditi u dugotrajnu pasivnost i stagnaciju. Osoba može godinama ostajati u okolnostima koje joj ne odgovaraju samo zato što joj je nepoznato zastrašujuće. Druga krajnost nosi drugačiju vrstu problema jer nepromišljene odluke mogu proizvesti greške i posljedice koje su se mogle izbjeći.

Ipak, Eril veću vrijednost vidi u spremnosti na određeni rizik nego u potpunom odustajanju od novih iskustava. Prema njenom tumačenju, čak i pogrešna odluka može postati iskustvo iz kojeg čovjek nešto nauči. Potpuna stagnacija, nasuprot tome, ostavlja manje prostora za razvoj i promjenu.

Potpuna sigurnost u vlastitu istinu može biti najveća zamka

Posebno kritično Eril govori o ljudima koji nikada ne dovode u pitanje vlastita uvjerenja. Prema njenom mišljenju, upravo rigidna sigurnost da je određeni stav jedini mogući i apsolutno ispravan predstavlja jedan od najozbiljnijih oblika mentalne zatvorenosti. Osoba koja odbija svaku novu informaciju praktično sebi uskraćuje mogućnost da koriguje mišljenje kada se pojave novi dokazi.

Kao argument navodi činjenicu da su se kroz historiju brojna nekada široko prihvaćena vjerovanja mijenjala nakon novih naučnih otkrića. Upravo zato spremnost da se kaže da nešto možda ne znamo ili da smo ranije pogriješili ne mora biti znak slabosti. Naprotiv, u njenom tumačenju to je pokazatelj mentalne fleksibilnosti.

U izvornom tekstu Eril zatvorenost prema novim informacijama povezuje i s mentalnim propadanjem te mogućim povećanim rizikom od bolesti poput Alchajmerove bolesti. Taj navod treba razumjeti kao dio njenog iznesenog mišljenja, a ne kao dijagnozu ili pravilo prema kojem bi se na osnovu nečijeg karaktera moglo zaključivati o zdravstvenom stanju. Sama rigidnost mišljenja nije dovoljna za donošenje medicinskih zaključaka o pojedincu.

Uz rigidnost, ona izdvaja i crno-bijelo razmišljanje. Kada se osoba koja napravi grešku odmah proglasi nesposobnom, bez uzimanja u obzir okolnosti, prethodnog iskustva i mogućnosti učenja, nestaje prostor za nijanse. Takav način razmišljanja svodi kompleksne ljude i situacije na jednostavne etikete.

Prema toj logici, jedna greška ne govori nužno ko je neka osoba niti određuje njenu buduću sposobnost. Zreliji pristup uključuje procjenu konteksta i spremnost da se dopusti promjena. Upravo fleksibilnost u procjeni drugih, ali i sebe, Eril vidi kao važnu razliku između površnog i promišljenijeg načina razmišljanja.

Na kraju njenog razmišljanja nema podjele svijeta na „pametne“ i „glupe“ ljude kao dvije potpuno odvojene kategorije. Naprotiv, ona naglašava da svako može povremeno pokazati nezrelost, egocentričnost, tvrdoglavost ili nedostatak osjećaja za druge. Važnije pitanje je može li čovjek takve obrasce kod sebe prepoznati i pokušati ih promijeniti.

Sposobnost da saslušamo drugu osobu, preispitamo vlastite postupke, uvažimo granice ljudi oko sebe i iz grešaka izvučemo iskustvo zato u njenom pristupu ima veću vrijednost od potrebe da uvijek budemo u pravu. Mentalna zrelost ne znači da čovjek nikada neće pogriješiti, već da je dovoljno otvoren da grešku primijeti, prihvati novu informaciju i, kada je potrebno, promijeni način na koji razmišlja ili postupa.