Danas smo odlučili pisati o zanimljivoj temi koja govori o predrasudama koje često nosimo prema ljudima, ne znajući pravu istinu koja se krije iza lica koja osuđujemo tako lako.
Ova priča nas podsjeća na važnost strpljenja i razumijevanja, jer svi ljudi nose svoje unutrašnje borbe koje često nisu vidljive na prvi pogled. Lucija, mlada i uspješna vlasnica cvećare, bila je jedna od onih koji su lako sudili druge, zaboravljajući da stvarna istina često nije onakva kakvom je zamišljamo.
Cvećara “Magnolija” bila je simbol luksuza na glavnom gradskom trgu, a Lucija je bila poznata po svom besprijekornom stilu i luksuznom načinu života. Svako jutro, međutim, njeno savršenstvo bi narušavao isti prizor: barba Šime, lokalni prosjak. On je bio prepoznatljiv po starom mornarskom kaputu i mirisu jeftinog vina, ali nikada nije gubio svoju rutinu. Svaka njegova želja bila je da za sitniš kupi jednu crvenu ružu, onu najlepšu koju je mogao pronaći.
Lucija je svakog dana uzimala njegov novac s gađenjem, da bi mu potom dala umornu ružu, dok su se njeni prijatelji smijali i podsmjehivali mu. Barba Šime nikada nije pokazivao emocije, ali svaki put bi pomirisao ružu kao da je najdragocjeniji predmet na svijetu i potom odlazio.
Lucija nije razmišljala mnogo o tome. Smatrala je da je barba Šime samo običan prosjak, dok nije došao jedan dan koji će promeniti njen pogled na njega. Tog jutra, grad je bio pogođen olujnim pljuskom, a barba Šime je kasnio. Kada je napokon stigao, bio je bled, drhtav i jedva je stajao na nogama. Iako je bio nekoliko kovanica siromašniji nego obično, nije odustajao od svog cilja – želeo je uzeti svoju crvenu ružu.
Lucija mu je odbila dati ružu, ali ga je ipak prešla preko pulta, ne znajući da je to bio trenutak koji će zauvek promeniti njen pogled na svet. Barba Šime joj je rekao da je ovo posljednji put da dolazi, a onda ju je, nazvavši je “kćeri”, pogledao s nečim što je Luciji izgledalo kao tuga. Vođena osjećajem nemira, odlučila je da ga prati.
Kroz uske ulice grada pratila ga je do starog gradskog groblja, gdje je stajao pred spomenikom. Na tom skromnom, ali urednom spomeniku, Lucija je pročitala ime koje joj je zauvek promenilo pogled na svet. To je bilo ime njene majke, žene o kojoj je znala vrlo malo, osim da je umrla mlada.
Tada je barba Šime ispričao istinu. On nije bio običan prosjak. Bio je njen biološki otac, čovek koji je napustio sve – čak i nju – da bi joj omogućio bolji život, daleko od siromaštva i borbe. Lucija nije znala da je njena majka sanjala o vođenju cvećare, a ruže su bile način na koji je barba Šime svakodnevno spajao ono što je izgubio i ono što je voleo najviše na svetu. Za njega su ruže bile simbol njegove ljubavi prema njoj i njenoj majci, iako nikada nije bio u mogućnosti reći im to.
Na kraju, barba Šime je umirući, s osmijehom na licu, bio uz ženu koju nikada nije prestao voleti, dok je Lucija stajala satima na kiši, držeći u rukama telo čoveka kojem se tri godine smejala.
- Ova priča nas podseća na to koliko je opasno imati predrasude.
- Često zaboravljamo ljudskost u potrazi za statusom i izgledom.
- Društvo često osuđuje ljude prema njihovom izgledu, a ne prema njihovim stvarnim osobinama i postupcima.
- Psiholozi često naglašavaju da mnogi ljudi osuđuju na temelju površnih uvjerenja, bez da shvate pravi uzrok nečijeg ponašanja ili situacije.
Lucija je, nakon što je saznala istinu, promenila svoj pogled na svet. Iako je njena cvećara ostala ista, ona više nije bila ista osoba. Svako jutro, sada je donosila crvenu ružu na grob svojih roditelja. Kad bi u radnju ušao netko ko je život slomio, više nije tražila novac. Poklonila bi cvijet i tiho izgovarala: “Ovo je od barbe Šime.”
Ova priča nas podseća na to koliko je važno ne suditi ljude prema vanjštini i koliko možemo naučiti kad smo spremni slušati i razumeti one oko nas.
