Danas smo odlučili pisati o dirljivoj pirči koja govori o ljubavi i grabrosti žene koja je, uprkos svim preprekama uspjela napraviti dom za svoju djecu.
Na samom početku, Hasanova svakodnevica bila je ispunjena bolom, gubitkom i oskudicom. Nakon smrti supruge, kuća koja je nekada bila puna života vrlo brzo je postala tiha, zapuštena i hladna. Bez žene koja bi brinula o domu i djeci, sve je djelovalo teže nego ranije. Iako se Hasan svim snagama trudio da svojoj djeci obezbijedi osnovne potrebe, duboko u sebi osjećao je nemoć i iscrpljenost. Dani su prolazili sporo, a noći su bile ispunjene brigama i mislima koje mu nisu davale mira.
Vremenom su se u priču umiješali rođaci i bliža familija. Smatrali su da djeca ne mogu odrastati bez majčinske figure i da je Hasan dužan ponovo se oženiti. Njihovi savjeti često su prelazili u pritisak, a Hasan je, iako teška srca, na kraju popustio. Odlučio je da u svoj život uvede Merimu, djevojku iz susjednog sela, koju je selo već odavno obilježilo kao “usidjelicu”. Nije imala miraz, niti je uživala dobar glas, ali je bila jedina koja je pristala prihvatiti Hasana i njegovu djecu.
Merimin dolazak u novu kuću nije bio nimalo lak. Od samog početka bila je suočena s:
- ogovaranjima i predrasudama
- hladnim pogledima komšinica
- sumnjom okoline u njene namjere
Ipak, ona je odlučila da se ne obazire na tuđe riječi. Umjesto toga, uložila je svu svoju snagu u dom koji je zatekla. Svaki dan je čistila, kuvala, krpila i šila, pokušavajući da prostoru vrati toplinu i red. Nije očekivala zahvalnost, već je vjerovala da će se trud jednog dana sam pokazati.
Najveći izazov za Merimu bila su djeca. Ona su, pod uticajem priča iz sela, u njenom ponašanju tražila skrivene namjere. Gledala su je s nepovjerenjem i odbijala da je prihvate kao dio porodice. Iako je svakodnevno pokazivala brigu i strpljenje, između njih je stajao nevidljiv zid koji je djelovao nepremostivo. Merima je to nosila tiho, bez prigovora, nadajući se da će vrijeme učiniti svoje.
Kako se približavao Bajram, Hasanova briga postajala je sve veća. Suša je uništila baštu, dugovi su se gomilali, a u kući gotovo da nije bilo ničega viška. Najteže mu je padalo to što nije mogao djeci priuštiti ni najmanji znak praznične radosti, dok je znao da će druga djeca u selu dobiti novu odjeću i poklone. Osjećaj sramote i tuge potpuno ga je slomio.
U toj tišini i beznađu, Merima je donijela odluku koja će zauvijek promijeniti sve. Bez riječi i bez pitanja, otvorila je svoj stari sanduk i iz njega izvadila svoje svadbeno odijelo – jedinu pravu uspomenu na vlastitu prošlost. Iako joj je to bio najvredniji predmet koji je imala, nije se dvoumila. Te noći, do samog svitanja, šila je novu odjeću za djecu:
- haljine od fine svile
- prsluke i šalvare pažljivo krojene
- svaki šav ispunjen nadom i molitvom
Kada je jutro osvanulo, Hasan nije mogao vjerovati svojim očima. Djeca su stajala pred njim obučena u prelijepa nova odijela, blistava i ponosna. U tom trenutku shvatio je koliku je žrtvu Merima podnijela. Dok su djeca blistala u novoj odjeći, ona je nosila staru, izblijedjelu suknju, ali na njenom licu nije bilo tuge – samo mir i ljubav.
Hasan je bio duboko dirnut. Suze su mu same tekle dok je shvatao da je Merima, bez ikakvog interesa, dala ono najvrednije što je imala za sreću njegove djece. Taj Bajram nije bio poseban zbog svile i odjeće, već zbog onoga što se tada dogodilo u srcima svih ukućana. Kuća možda nije postala bogata novcem, ali je postala bogata:
- ljubavlju
- povjerenjem
- toplinom i razumijevanjem
Toga dana i selo je zanijemilo. Djeca su ponosno nosila odjeću koju im je sašila žena koju su nekada odbacivali. Merima više nije bila “maćeha”, već prava majka, ne po krvi, već po djelima. I na kraju, njena najveća pobjeda nije bila u žrtvi, već u tome što je osvojila srca djece koja su je nekada gledala s nepovjerenjem.
