Danas ćemo pisati o djevojci koja je provela dvije sedmcie u bolničkoj sobi koja je mirisala na tišinu. Vrijeme se činilo kao da ne prolazi a zidovi su bili bijeli i svjetla hladna.
U prostoru gdje se dan i noć gotovo ne razlikuju osim po jačini svjetla koje prolazi kroz prozor, osjećaj usamljenosti postaje gotovo opipljiv. Marinina djeca živjela su daleko, u inozemstvu, a obaveze i kilometri bili su preveliki da bi ih povezivao jednostavan telefonski poziv. Prijatelji su, kao i mnogi drugi, živjeli svoje živote, nesvjesni koliko bi samo jedan poziv, poruka ili posjeta mogli značiti onome tko je usamljen, okružen samo bolničkim aparatima.
- Samoća u bolnici nije samo fizičko odsustvo ljudi
- To je i borba uma sa strahom, neizvjesnošću i vlastitim mislima
No, najteže su bile noći. Tišina koja bi vladala bila je glasnija od svih zvukova. Svaki zvuk aparata podsjećao ju je na krhkost ljudskog tijela, na činjenicu da oporavak ne može ubrzati snagom volje. U tim trenucima, dok su misli lutale prema najgorim mogućim scenarijima, vrata sobe bi se lagano otvorila. U isto vrijeme, gotovo uvijek u istom satu, pojavljivao bi se muškarac u bolničkoj uniformi. Njegov glas bio je smiren, bez žurbe, s toplinom koja nije bila dio službene procedure. Rekao bi: „Niste sami. Izdržaćete. Ima još mnogo dana pred vama.”
Njegove riječi nisu bile prazne. Bile su stvarne, iskrene i pune razumijevanja. Nikada nije djelovao kao da samo obavlja svoj posao. Povlačio bi stolicu i sjeo pored njenog kreveta, razgovarajući o sitnicama koje su u bolnici postajale važne. Razgovarao je o dugim noćima, o strahu koji se uvlači pod kožu, o tome kako oporavak rijetko ide u pravoj liniji. Podsjećao ju je da je u redu osjećati slabost, sumnjati, ali i da je važno ne odustati. Takvi razgovori, koliko god bili kratki, donosili su joj mir kakav nijedan lijek nije mogao pružiti.
- Terapeutici i lijekovi nisu uvijek dovolji
- Ljudska prisutnost može donijeti sigurnost i smirenost
Nekada je um bio zamućen terapijom, a ona nije mogla uvijek odgovoriti kako bi htjela, ali on je nastavio govoriti, kao da je znao da svaka riječ ipak pronalazi put. Te noći su bile jedine kada bi uspjela zaspati bez osjećaja stezanja u grudima. Taj osjećaj sigurnosti koji joj je pružao bio je tiha snaga koja je razbijala strah. To nije bila spektakularna pomoć, već jednostavna ljudska prisutnost – nešto što je, nažalost, danas rijetko.
Slične priče o važnosti ljudske blizine u zdravstvenim ustanovama možemo često pronaći u domaćim medijima. Neki portali ističu važnost ljubaznosti medicinskog osoblja ili volontera, naglašavajući da ljubazna riječ može značajno utjecati na proces oporavka, pogotovo kod pacijenata koji su udaljeni od svojih obitelji. Takvi tekstovi podsjećaju nas da usamljenost u bolnici nije rijetkost, već problem o kojem se često ne govori dovoljno.
Kada je konačno došao dan otpusta, Marin je osjetila olakšanje, ali i želju da se zahvali čovjeku koji joj je noćima bio oslonac. Opisala je medicinskog tehničara, visinu, glas, način ulaska u sobu. Medicinska sestra ju je zbunjeno pogledala i, nakon provjere rasporeda, izgovorila nešto što ju je ostavilo bez riječi: „Nijedan muški tehničar nije bio zadužen za vašu sobu.” U tom trenutku, u njenim mislima otvorila se pukotina između stvarnosti i onoga što je doživjela.
- Iluzija ili stvarnost?
- Granica između stvarnog i zamišljenog često postane nejasna u trenucima slabosti
Pomislila je da su lijekovi učinili svoje, da je njen um, boreći se sa strahom, stvorio lik koji joj je bio potreban. Ta pomisao bila je i utješna i uznemirujuća. Ako je sve bila iluzija, zašto su njegove riječi bile toliko stvarne? Zašto je osjećaj sigurnosti ostao i nakon njegovog odlaska?
Pet sedmica kasnije, vratila se u bolnicu na kontrolu. Dok je čekala, recepcionarka joj je dala malu kovertu, objasnivši da ju je ostavio jedan volonter. Kad je otvorila koverat, ruke su joj zadrhtale. Unutra je bila kratka poruka, pisana smirenim rukopisom. Taj volonter priznao je da nije bio dio medicinskog tima, već je bio samo volonter. Nekada davno i on je ležao u bolnici, nemoćan i preplašen, dok je jedna sestra sjedila pored njega, samo bila tu. Obećao je sebi da će, kad god bude mogao, učiniti isto za druge.
- Volonterizam kao ključna pomoć u emocionalnom oporavku pacijenata
- Ponekad najvažniju podršku pružaju ljudi koji nisu dio službenih evidencija
Poruka je završavala riječima da se ne mora vraćati da se zahvali. Dovoljno je živjeti dobro. Te riječi su u njoj izazvale suze, ali i mir. Shvatila je da dobrota dolazi bez imena, uniforme i potrebe za priznanjem. Neke od najvažnijih uloga u životu igraju ljudi koji se nikada ne pojavljuju u službenim evidencijama.
Sličan stav dijele i stručnjaci koji govore o empatskom pristupu i ljudskoj toplini koja često ima jednako snažan učinak kao i medicinska terapija. Jedna iskrena gesta može promijeniti tok oporavka, ali i pogled na život.
Danas, kad se osvrće na to iskustvo, Marin više ne razmišlja samo o bolesti i strahu. Razmišlja o čovjeku koji je, vođen vlastitim iskustvom boli, odlučio biti svjetlo u tuđoj tami. U svijetu prepunom brzine i ravnodušnosti, njegova prisutnost bila je podsjetnik da ljudskost još uvijek postoji. Svi mi možemo biti taj tihi oslonac nekome kome je najpotrebniji.
