Život čovjeka je takav da se sa vremena na vrijeme moramo susresti sa teškim trenucima. Međutim, postoje priče koje prevazilaze granice svakodenvne tragedije i već se smatraju skoro pa nestvarnim.
Ova potresna ispovijest dolazi iz Indije i pokazuje koliko greške sistema, u kombinaciji s ljudskom nemoći, strahom i tugom, mogu dovesti do situacija koje djeluju nestvarno, gotovo kao noćna mora. Sudbina Mutijale Gadaje, običnog čovjeka koji je u kratkom vremenu izgubio gotovo sve što je imao, ostavila je snažan emotivni trag i izazvala nevjericu širom svijeta. Njegova priča nije samo lična tragedija, već i upozorenje koliko krhki mogu biti sistemi u trenucima velikih kriza.
Tokom pandemije koronavirusa 2021. godine, kada su bolnice bile preopterećene, a haos i strah vladali na svakom koraku, Mutijalin život se iz temelja promijenio. Njegova supruga Girijame, sedamdesetogodišnja žena s kojom je proveo decenije, zarazila se virusom. Njeno zdravstveno stanje se naglo pogoršalo i hitno je prebačena u bolnicu. Zbog strogih epidemioloških mjera, posjete su bile zabranjene, pa je Mutijala bio primoran da dane provodi u neizvjesnosti, čekajući pozive i nadajući se dobrim vijestima.
Umjesto nade, stigao je poziv koji mu je slomio srce. Iz bolnice su mu saopštili da je njegova supruga preminula i da treba doći kako bi preuzeo njeno tijelo. U stanju šoka i duboke tuge, nije imao snage da posumnja u ono što mu je rečeno. Slomljen bolom, otišao je po tijelo žene za koju je vjerovao da je izgubio zauvijek. Poštujući njenu posljednju želju, organizovao je sahranu u rodnom selu, ne sluteći da učestvuje u jednoj od najvećih grešaka svog života.
Zbog pravila koja su tada važila, kovčezi nisu smjeli da se otvaraju. Ta zabrana, uvedena radi sprečavanja širenja virusa, dodatno je učvrstila njegovo uvjerenje da u sanduku leži njegova supruga. Bez prilike da se oprosti na način koji je želio, Mutijala je sahranio ženu i vratio se kući potpuno slomljen, uvjeren da ga čeka život ispunjen samoćom i tišinom.
- zabrana otvaranja sanduka
- nemogućnost oproštaja
- osjećaj konačnog gubitka
Međutim, tragedija se tu nije završila. Samo nekoliko dana nakon sahrane, stigla je nova strašna vijest – njegov sin Rameš, star 35 godina, preminuo je od posljedica kovida u drugoj bolnici. U roku od svega dvije sedmice, Mutijala je izgubio suprugu i sina. Ostao je potpuno sam, slomljen tugom i očajem. Ljudi iz njegove okoline svjedočili su da je neprestano plakao i da niko nije uspijevao da mu donese utjehu.
U pokušaju da pronađe makar trunku mira, organizovao je pomen za dvoje najbližih. Rituali su bili jedino što mu je preostalo, simbol reda u svijetu koji se raspao. Njegova priča postala je simbol patnje koju su mnoge porodice doživjele tokom pandemije. Ipak, sudbina je imala potpuno neočekivan i šokantan preokret.
Petnaest dana nakon sahrane, u njegovoj kući zazvonilo je zvono. Taj zvuk, koji je nekada značio dolazak gostiju ili dobrih vijesti, sada je izazvao nelagodu. Kada je otvorio vrata, prizor koji je ugledao bio je toliko šokantan da mu se zamalo oduzela snaga. Pred njim je stajala njegova supruga – živa.
Mutijala je kasnije priznao da mu se u tom trenutku zavrtjelo u glavi i da je pomislio da halucinira. Sa druge strane, Girijame nije bila zbunjena, već ljuta i povrijeđena. Nije mogla da shvati zašto muž nije došao po nju nakon otpusta iz bolnice. Bez novca i ikakve pomoći, bila je primorana da pozajmi sredstva od nepoznatog čovjeka kako bi platila taksi i vratila se kući.
Istina koja je ubrzo isplivala na površinu bila je zastrašujuća. U haosu izazvanom pandemijom, bolnica je napravila katastrofalnu grešku. Mutijalu su pogrešno obavijestili o smrti supruge i predali mu tijelo druge žene, koja je potom sahranjena kao da je njegova. Greška je ostala neotkrivena sve dok se prava Girijame nije pojavila na kućnom pragu.
- pogrešna identifikacija tijela
- sistemski propust
- nepopravljive emocionalne posljedice
Ovaj slučaj izazvao je burne reakcije javnosti i otvorio brojna pitanja o odgovornosti zdravstvenog sistema. Iako je pokrenuta istraga, za Mutijalu povratak supruge iz „mrtvih“ nije donio potpuno olakšanje. Radost zbog njenog povratka isprepletena je s tugom zbog izgubljenog sina i krivicom zbog činjenice da je, iako nesvjesno, sahranio nečiju tuđu majku, suprugu ili sestru.
Ova priča ostaje snažan podsjetnik na krhkost ljudskih sistema u vanrednim okolnostima. Pokazuje da čak i u najmračnijim trenucima život može iznenaditi, ali ponekad na načine koji ostavljaju duboke ožiljke i pitanja na koja nema lakih odgovora.
