Svi u sebi nosimo uspomene iz djetinjstva koje, htjeli to ili ne, oblikuju način na koji gledamo svijet i ljude oko sebe. Moje djetinjstvo bilo je obilježeno skromnošću, ali i tihom snagom preživljavanja. Odrasla sam u okolnostima gdje večera često nije bila izbor, već puka nužnost – komad hljeba i malo sira predstavljali su svakodnevicu. Takvi obroci nisu nudili raznolikost ukusa, ali su me naučili skromnosti i zahvalnosti. Ipak, nisu me mogli pripremiti za susret s drugačijim svijetom, onim u kojem je hrana imala sasvim drugo značenje.
U meni se, još kao djetetu, polako stvarala želja za nečim nepoznatim. Ne zbog gladi, već zbog radoznalosti. Mirisi, začini i topla jela bila su mi daleka i apstraktna ideja, nešto što sam mogla samo zamisliti. Sve se promijenilo kada sam imala dvanaest godina i otišla kod drugarice kako bismo zajedno radile školski projekat.
Njena kuća mi je tada djelovala nestvarno. Sve je izgledalo toplije, bogatije i punije života. Posebno me očarao sto, prepun hrane kakvu nikada ranije nisam vidjela na jednom mjestu. U tom trenutku shvatila sam da hrana može biti:
- simbol zajedništva
- izraz brige i ljubavi
- povod za okupljanje
- dio porodične tradicije
Po prvi put sam probala domaće tijesto, supu koja je mirisala na strpljenje i salate koje su nosile priče, a ne samo sastojke. Nije to bio samo obrok – bio je to osjećaj da pripadam nečemu većem.
Ipak, dok smo sjedili za stolom, osjetila sam nelagodu. Iako su me srdačno primili, razlika između naših svjetova bila je očigledna. U jednom trenutku, dok sam nespretno pokušavala da isječem meso, njena majka me je prekinula. Ton joj je bio strog, ali pun brige. Upozorila me da pogrešno držim nož i da bih se mogla povrijediti. U tom trenu, stid me je preplavio. Nisam znala pravila koja su njima bila podrazumijevana.
Ta situacija me naučila važnoj lekciji. Nije se radilo samo o priboru za jelo, već o:
- različitim životnim iskustvima
- kulturi koja se prenosi kroz svakodnevne navike
- načinu na koji se uči poštovanje
- svijetu u kojem sitnice imaju značenje
Kada sam se vratila kući, pronašla sam ceduljicu u džepu. Na njoj je pisalo da su njihova vrata za mene uvijek otvorena i da mogu doći na večeru kad god poželim. Te riječi su mi donijele osjećaj sigurnosti kakav ranije nisam poznavala. Ubrzo je jedan dan u sedmici postao moj mali praznik – dan kada sam odlazila kod njih.
Tokom tih večeri nisam samo jela toplu hranu. Dobila sam nešto mnogo vrijednije:
- osjećaj pripadnosti
- prihvatanje bez pitanja
- pažnju i toplinu
- sigurno mjesto gdje sam mogla biti svoja
Njihova kuhinja je uvijek mirisala na nešto novo, ali najviše na ljubaznost. Njena porodica me je prihvatila bez zadrške, a ja sam učila šta znači biti dio nečijeg doma. Smijeh, razgovori i tišina ispunjena razumijevanjem postali su dio mog odrastanja.
Kako su godine prolazile, naši putevi su se razdvajali. Odrasle smo, promijenile gradove i živote, ali uspomene su ostale. Te večere su mi pokazale koliko je važna podrška prijatelja, naročito u trenucima kada se osjećamo nesigurno ili manje vrijedno.
Danas, kao odrasla osoba, često se vraćam tim slikama. Naučila sam da hrana nije samo gorivo za tijelo. Ona je:
- simbol ljubavi
- most između ljudi
- način da pokažemo brigu
- tiha poruka da neko misli na nas
Ta iskustva su oblikovala moj pogled na odnose i empatiju. Naučila sam koliko jedan mali gest može promijeniti nečiji život. I zato danas, kad god mogu, trudim se da budem osoba koja pruža toplinu, razumijevanje i podršku – baš onako kako su nekada pružili meni.
