Danas ćemo pisati o pet grešaka koje roditelji prave kada je vaspitavanje djece u pitanju. Jednu stvar rade svi roditelji i uništavaju na taj način dječiju psihu. O čemu se tačno radi pročitajte u nastavku.
Mnogi roditelji priznaju da imaju barem jedno sretno dijete, a ta želja je iskrena i instinktivna. Međutim, ispod nje se često kriju tihe radnje koje, s vremenom, mogu imati veći negativan nego pozitivan utjecaj na dijete. Dijete je svjesno više od samo riječi koje su mu izgovorene; ono osjeća ton, raspoloženje i izgled osobe koja mu se obraća. Sve to postaje dio njegovog unutarnjeg svijeta. Jedna od najčešćih pogrešaka koju roditelji prave je stalna kritika, koja rezultira etiketiranjem.
- Kritika koja napada osobnost, a ne ponašanje, može imati dugoročne negativne posljedice.
Kada se djetetu više puta govori da je “lijeno”, “problematično” ili “neinteligentno”, ono neće razumjeti poruku da treba promijeniti svoje ponašanje, već će početi vjerovati da nešto nije u redu s njim kao bićem. Takve riječi nisu samo prolazne. S vremenom postaju unutarnji glas koji dijete internalizira i nosi sa sobom i u odrasloj dobi. Razlika između kritiziranja ponašanja i napadanja osobnosti je značajna, ali roditelji često nesvjesno prelaze tu granicu.
- Napadanje osobnosti umjesto ponašanja može dovesti do niskog samopouzdanja i unutarnjih konflikata.
Ignoriranje ili zanemarivanje dječjih emocija također ima duboko negativan utjecaj. Odrasli koji djetetove emocije smatraju bezopasnima, poput izjava da “nema razloga za plakanje” ili da njegovo ponašanje uzrokuje roditeljsku nervozu, zapravo poručuju djetetu da su njegove emocije teret. Dijete tada počinje potiskivati ili skrivati svoja osjećanja i osjeća odgovornost za njih. Kasnije, takvo dijete često postaje netko tko nije u stanju prepoznati svoja osjećanja, stalno se prilagođava drugima i ne zna kako uspostaviti zdrave granice.
- Potiskivanje emocija može dovesti do toga da dijete ne prepoznaje svoje osjećaje, što se kasnije odražava u njegovom odraslom životu.
Druga česta pogreška je pretjerana zaštita, koja se obično pripisuje roditeljskom brizi. Roditelj koji stalno ispravlja probleme za svoje dijete, uklanja svaki izvor frustracije i sprječava ga da pravi greške, šalje poruku djetetu da ono nije sposobno. Takvo dijete razvija osjećaj nesigurnosti i ne uči kako se nositi s neuspjehom ili kako se zauzeti za sebe. Iako se izvana može činiti tihim i poslušnim, iznutra razvija osjećaj nesigurnosti.
- Pretjerana zaštita može oslabiti dječju otpornost i sposobnost suočavanja s problemima.
Usporedbe s drugom djecom također su česta i rijetko donose korist. Kada dijete stalno čuje da je superiornije, uspješnije ili podređenije od drugih, ono ne stječe motivaciju, već osjećaj inferiornosti. Ove usporedbe često vode do srama, zavisti ili straha od neuspjeha.
- Usporedbe s drugima mogu stvoriti osjećaj inferiornosti i smanjiti motivaciju za osobnim postignućima.
Dijete tada često izbjegava pokušaje da bude najbolja verzija sebe, umjesto toga nastojeći se uskladiti s tuđim standardima. Vrijednost se povezuje s natjecanjem, a ne s osobnim postignućima. Ljubav koja se pokazuje samo kroz uspjeh također je vrlo problematična. Ako roditelji hvale dijete, brinu o njemu i njeguju ga samo kada uspije, kada bude mirno ili ispuni očekivanja, dijete će vjerovati da ga treba voljeti samo kad ispuni te standarde. Takva zabluda postaje opasnost umjesto prilike za učenje.
- Ljubav koja se pokazuje samo kroz uspjeh stvara zabludu da je ljubav uvjetovana, što može negativno utjecati na dijete.
Takvi roditeljski postupci ostavljaju djecu u strahu da će, ako pogriješe, izgubiti popularnost. Ta djeca često vjeruju da nisu dovoljno dobra. Važno je prepoznati da nijedan roditelj nije savršen i da pogreške same po sebi nisu problem. Problem nastaje kada se pogreške ponavljaju, a nitko ih ne prepoznaje i ne razmatra. Svijest, želja da se stanemo i razmislimo, već je značajna. Djetetu ne treba roditelj koji je savršeno točan, već roditelj koji je prisutan, koji sluša njihove potrebe i koji je spreman na promjene.
- Svijest o vlastitim greškama u roditeljstvu može unaprijediti odnose i djetetov razvoj.
Najsigurnije okruženje za djetetov razvoj je ono koje ima ravnotežu – toplinu, ali ne i predaju svemu, ograničenja, ali bez straha od granica, te poštovanje dječjih emocija, ali ne i kontrolu nad njima. U tom okruženju dijete uči da je važno, da mu je dopušteno griješiti i da je voljeno unatoč svom nedostatku savršenstva. To je temelj na kojem se gradi čvrsta i stabilna osobnost.
- Ravnoteža u obiteljskim odnosima omogućava djetetu da raste u emocionalno zdravoj atmosferi.
